Probudimo se svako jutro, većinom sa osjećajem da smo nešto sanjali, često taj osjećaj vrlo brzo nestane i zaboravimo ga. Ponekad, taj osjećaj traje cijeli dan, ponekad cijeli život. I sjećamo se što smo sanjali. I samo ponekad, imamo osjećaj da je to što smo sanjali dio našeg budnog života, toliko živo, toliko jako da je naprosto nevjerojatno da nije istina.
Znate li što snovi zaista znače? Je li to način da naš mozak razluči koje stvari u našoj memoriji treba izbrisati a koje stvari su važne? Ili je to jedan od načina na koji obrađujemo situacije koje nam se događaju u životu i učimo kako se lakše nositi sa njima?
Sanjanje je složeni psihobiološki proces praćen vrlo određenom fiziološkom slikom.
Psihološka komponenta sanjanja izražena je u snovima koje karakterizira slijed slika koje sanjač doživljava posebnim oblikom svijesti. Ta je svijest u usporedbi s budnom sviješću sužena i promijenjena. Fiziološka komponenta sanjanja izražena je REM-fazom. Normalno čovjek tijekom noći sanja 4 do 5 puta u 20 minuta, koliko traje i pojedina REM-faza.
Sanjanje je obilježeno pasivnim stanjem svijesti, te je lišeno sanjačeva voljnog sudjelovanja, a u njemu je tek toliko svjesnosti da bi sadržaj sna nakon spavanja mogao biti dozvan u sjećanje. Zbog toga se snovi označuju kao pojavni oblik nesvjesnoga. S biološkog stanovišta sanjanje je od posebne važnosti i njegovo sprječavanje (buđenje sanjača u REM-fazi) izaziva niz psihofizioloških smetnji. Oni koji tvrde da uopće ne sanjaju ili da rijetko sanjaju zapravo se svojih snova ne sjećaju. No, i ovi će ih znati opisati, ako ih se probudi pri kraju REM-faze.
Za razliku od doživljaja budne svijesti, doživljaji se u snu odvijaju u halucinantnim nizovima slika u kojima nema reda. Nedostaje im kontrolna funkcija “ja” koja inače djeluje kao čuvar prilagodbe na zbilju.